Kako su ljevica i desnica završili na suprotnim stranama tolerancije

Tokom druge polovine dvadesetog veka, republikanske i demokratske stranke u Sjedinjenim Američkim Državama potpuno su promenile svoje stavove po pitanju abortusa u ovoj zemlji. Dok su, na primjer, sedamdesetih godina prošlog vijeka demokrate bile užasnute i aktivno se borile protiv prava na abortus, podržavajući stavove kršćanske crkve, republikanci su se zalagali za ova prava. Nakon nepunih pola vijeka, stavovi stranaka su se potpuno promijenili, pa danas npr. Demokrate se predstavljaju kao "posljednja linija odbrane" prava na abortus.

Nešto slično se dešava i sa političkim strankama u modernim liberalnim demokratijama u Evropi, a tome smo intenzivno svjedoci posljednje dvije godine. Dok su stranke lijevog centra tradicionalno bile stub odbrane ljudskih prava, od Velike Britanije do Austrije, ali i u velikoj mjeri u istočnoevropskim zemljama u postsocijalističkom periodu, čini se da se situacija drastično mijenja. S druge strane, dok su desničarske stranke tradicionalno konzervativne i spremne na kompromis po pitanju ljudskih prava, u posljednje dvije godine sve češće se može čuti da se te stranke pozivaju na ljudska prava. Postavlja se pitanje zašto je to tako i šta je uzrok promjene?

Jasno je da su strane zamijenjene na početku pandemije. Prva karika u lancu promjena viđena je u protestima i pobunama protiv prisilnog zatvaranja. Vođe ustanaka širom Evrope bile su desničarske stranke, koje su zatvaranje videle kao kršenje osnovnog ljudskog prava – prava na slobodu kretanja. Liberalne stranke i stranke lijevog centra (popularni "ljevičari") već duže vrijeme njeguju kulturu odbrane ovog ljudskog prava, ali su se ovoga puta našle na suprotnoj strani, pravdajući svoje stavove mogućim širenjem zaraze. Jednostavno rečeno, branili su privremenu suspenziju ljudskih prava iz zdravstvenih razloga.

Međutim, to je bio samo početak, jer je cjelokupna eskalacija sukoba dostigla vrhunac s postupkom vakcinacije. Ponovo su stranke lijevog političkog spektra zagovarali su princip obavezne vakcinacije stanovništva (neke demokratske vlade su čak uvele tu obavezu), dok su desnica apelovala na ljudska prava zagovarajući pravo na slobodu izbora vakcinacije. U strogo političko-filozofskom smislu, Njiḫov argument je potpuno validan, jer je obaveza država i vlada bila da nabave vakcine, ali i da građanima ostave mogućnost da svojom voljom odluče da li će se vakcinisati ili ne.

Treba istaći da su, u pogledu tolerancije, ljevičari svoje stavove bazirali na potpunoj isključivosti slobode izbora i nisu ostavljali prostora za tolerisanje suprotstavljenih stavova i brojnih argumenata. Dok je ovakvo ponašanje nekada bilo karakteristično za desničarske stranke, čini se da se danas sve veći stepen tolerancije javlja upravo među njima, dok se veći stepen isključivosti polako ali sigurno vezuje za „ljevičare“. U tome, naravno, veliki uticaj ima medijska propaganda. Propaganda je ta koja nam govori da oni koji svjesno ili nesvjesno zagovaraju kršenje ljudskih prava stoje na liniji odbrane liberalne demokratije, što je potpuno lažno. Svijet se ubrzano mijenja i postavlja se pitanje da li se mijenja u nešto izopačeno ili u nešto bolje?

Odlučite se sami.

Stefan Blagić