Zatvori kao kriminalni fakulteti

Zatvori kao kriminalni fakulteti

Zatvori kao kriminalni fakulteti

„Stepen civilizacije jednog društva procjenjuje se promatranjem njegovih zatvora.“
Fjodor Dostojevski

U Bosni i Hercegovini trenutno postoji 13 kazneno-popravnih ustanova. U ovom trenutku se na izdržavanju kazne u tim ustanovama nalazi blizu 2500 osuđenih lica. Iako se u posljednjih desetak godina mnogo uradilo na poboljšanju uslova u tim ustanovama i dalje se gotovo ništa ne radi na resocijalizaciji osuđenih lica. Svrha svake zatvorske kazne je upravo resocijalizacija, tj. reintegracija osuđenih lica u društvenu zajednicu. Uprkos ovoj činjenici mnogi i dalje zatvor posmatraju kao ustanovu za čuvanje kriminalaca, ali ne i za njihovo prevaspitavanje. Poražavajuća je stvar da ovako siromašno društvo svaki osuđenik u BiH košta 100 km dnevno. Ekspanzija kriminala je danas posljedica disfunkcionalnosti našeg društva. Erozija morala, kriza sistema vrijednosti, lažni uzori i krah sistema obrazovanja doveli su do toga da se kriminal posmatra kao naša svakodnevna rutina, kao sasvim normalna pojava.

Vrste počinjenih kriminalnih djela su sve raznovrsnije i opasnije po društvo i njene građane, a kriminalne grupe sve organizovanije. Takođe, sve je veći broj lica koji i nakon sankcionisanja od strane države zbog počinjenih kriminalnih radnji nastavljaju i nakon izlaska iz zatvora da se bave istim „poslom“, tj. kriminalom. Uzroci takvog stanja u društvu i povećanog broja recidivista u izvršenju krivičnih djela su mnogobrojni. Ipak, postavlja se pitanje zašto je njihova resocijalizacija tokom boravka u zatvorima toliko neuspješna i zašto se ponovo vraćaju kriminalu, te da li se i na koji način njihova reintegracija u društvenu zajednicu može poboljšati? Stalni porast kriminaliteta i recidivizma, kako u svijetu tako i kod nas, dovodi do sve većeg opterećenja zatvorskih ustanova i istovremeno pokazuje da kazna zatvorom, sankcija koja je skupa po društvo, ne samo da ne ostvaruje očekivane efekte već sa sobom nosi i brojne štetne posljedice kao što su: prizonizacija, kriminalna infekcija, zatvorske deprivacije, stigmatizacija osuđenog i dr.

Boravak u zatvoru je za mnoge novo kriminalno iskustvo, gdje nadograđuju svoje kriminalne vještine, stvaraju i proširuju krug prijatelja iz kriminalnog miljea, razvijaju i podržavaju zatvorenički kodeks sa brojnim nepisanim principima i pravilima jačajući neformalni zatvorenički sistem. Za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne suočavaju se sa brojnim deprivacijama, kriminalnom infekcijom, prenatrpanošću zatvora, podliježu zakonu jačega, bore se za svoj status u grupi, ali i sa dosadom, radnim neangažovanjem, malim izborom aktivnosti kako bi popunili svoje slobodno vrijeme i drugim sličnim problemima. O tome govore i izvještaji OEBS-a o ocjeni stanja ljudskih prava u kaznenopopravnim ustanovama u BiH, kao i godišnji izvještaj Ombudsmana za ljudska prava BiH. Sve to utiče da danas mnogi teoretičari iz oblasti penologije, ali i sami zaposleni unutar zatvorskih ustanova proces resocijalizacije i njene uspješnosti dovode u pitanje, tj. sve se više ukazuje na krizu resocijalizacije zatvorenika za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne i potrebu uvođenja još nekih dodatnih alternativnih sankcija za počinioce lakših krivičnih dijela.

Indikativno je da zbog većeg broja zatvorenika od optimalnog kapaciteta zatvora, dolazi do ,,kriminalne infekcije”, što povećava šanse na povrat da takav osuđenik ponovo učini delikt. Takođe, nakon izlaska osuđeni je u svojoj sredini etiketiran kao osuđivan, kriminalac, odvojen i često odbačen od svoje porodice, prekida školovanja, gubi radno mjesto i teško pronalazi novo zaposlenje. Takve okolnosti utiču da se osuđeni nakon izlaska iz zatvora ponovo vrati starim navikama i starom društvu iz kriminalnog okruženja, ali i novim prijateljima koje je upoznao za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne.

Sve to ukazuje na jednu krizu društva koja se reflektuje i na stanje u zatvorima. „Kriza zatvora“, koja je posljednjih decenija jedna od najaktuelnijih tema kako u krivičnopravnoj tako i u penološkoj teoriji i praksi, manifestovala se na veliki broj načina, a karakteristična je i za najbogatije zemlje i najrazvijenije krivično-pravne sisteme. Nemali broj stručnjaka slaže se s tezom da su zatvori „kriminalni fakulteti“ i da iz zatvora osuđena lica izlaze mnogo gora nego prije dolaska na izdržavanje zatvorske kazne, te kao takvi zatvori ne služe svojoj svrsi, a kazna zatvora samo produbljuje socijalni i psihološki jaz između zatvorenika i društva.

Autor: N.M.

Facebook Comments

Close