ZAROBLJENI U ,,STVARNOSTI“

ZAROBLJENI U ,,STVARNOSTI“

ZAROBLJENI U ,,STVARNOSTI“

Opšte je poznato da je pseudo realnost zahvatila i postala nosilac dobrog dijela, u širem smislu riječi, ponašanja društva. Počev od rijaliti šou programa, tzv. turbo-folk muzike neukih muzičara, niskobudžetnih filmova, knjiga nepismenih i neukih autora, žute štampe itd.

Fenomen ,,pink kulture“ može biti poguban po jedno društvo sa aspekta oblikovanja društvene svijesti, npr. poistovijećivanje sa zvijezdama rijaliti šoua, poistovijećivanja sa kvazi umjetnicama – čitaj starletama i sl. propagandnim inžinjeringom kreira se Lipmanov fenomen ,,zabludjelog krda“ oličen u podjeli društva na dvije klase. Birokratsku odnosno ,,administrativnu“ klasu, koja treba da upravlja državom i društvom u cjelini te služi centru moći (vodi unutrašnju i spoljašnju politiku države, kreira nacionalni interes, odnosno trebalo bi da se bavi suštinskim državnim i društvenim problemima) i klasu običnog plebsa, odnosno upravo tog ,,zabludjelog krda“ koje treba da se drži u pokornosti, politički i društveno potpuno pasivno, apolitično, društvo bez javnog interesa, okrenuto zadovoljavanju kratkoročnih interesa (čitaj: društvo u tranziciji se ponaša po principima društva masovne potrošnje) čime se skreće pažnja društva sa problema svakodnevice – socijalno sljepilo! Pored kretenizacije masa, negativne akulturacije, spirale tišine (zatiranje bilo kakvog vida kritičkog ili oponentskog mišljenja od jednog vladajućeg, sve dok ne zavlada jednoumlje), društvo biva ,,razvučeno“ između apsolutne političke pasive, na jednoj, i do krajnje radikalnog političkog djelovanja, na drugoj strani.

Ako pogledamo sam način vođenja političkih kampanja, od šatorskih pjevaljki, u čije se uloge u nemalom broju slučajeva stavljaju i naše buduće „vođe“, preko dovoženja volova helikopterima, o čemu nećemo čitati ili gledati na televiziji, tu se ubiru jeftini politički poeni, sa sve novcem građana. Misleći da time učestvujemo u procesu donošenja odluka, mi u suštini ismijavamo samo pojedinačni akt!

Fenomen rijaliti emisija, odnosno potreba i interesovanje za prikazivanjem ovakvih sadržaja ne jenjava i nakon njihovog dugogodišnjeg emitovanja. Produkcija razonode i zabave sve, sve bizarniji učesnici ovih programa, nemoralne radnje i ponašanje povećavaju rejting televizijama koje ih emituju, a oni sami postaju model ponašanja, neko na koga se trebamo ,,ugledati“ dok iza svega toga stoji samo profit!

Paradoksalno je što više nema granice između realnosti i rijaliti programa, tako da sveukupna društvena situacija sve više podsjeća na ,,igru“ u kojoj njeni učesnici igraju unaprijed predodređene uloge, sa ciljem ostvarivanja najveće dobiti ili koristi. Publika, ostaje zarobljena negdje između, stičući utisak da je i sama učesnik u donošenju odluka, pri tome potpuno nesvjesna da onog momenta kada se nagrada osvoji njen glas prestaje da važi. Heroji novog doba, oličeni u likovima starleta, bivših robijaša, ,,mutnih“ političara, direktno kreiraju društvenu stvarnost bez jasnih i vidljivih granica između ,,njihovog“ svijeta (svijeta pseudo realnosti) i realiteta.

Čini se da smo svi pod budnim okom Velikog brata koji određuje pravila. Dekadencija društva, prosječnost, jednoobraznost i ,,stapanje sa gomilom“ je jedini način opstanka u ,,igri“. Onaj koji ne igra ne postoji! Ali to nije ona igra o kojoj je govorio Vasko Popa ili Herman Hese kao o elementu spoznaje, saznanja, otkrivanja sebe, a čiji je cilj daleko i nešto čemu uvijek moramo stremiti. Ne! Ovdje se uloge unaprijed znaju, a krajnji cilj jeste profit. Onaj koji ne učestvuje ostaje u ulozi nijemog posmatrača, autsajdera, nemoćnog i nevidljivog.

Jedino sredstvo borbe protiv ovoga ostaje u rukama onih koji se kritički odnose prema realitetu, u revoltu onih koji razotkrivaju trikove i spletke te uporno odbijaju biti dio ovog bezumlja. Oni nose još uvijek odgovornost za ono što jesu, ono što ih čini ljudima, prije nego postanu robotizovane žrtve sistema u kojem su i objekti i informacije već testirali stvarnost, te postavili pitanja koja samo njima odgovaraju, a na koje se unaprijed znaju odgovori. Hiperrealna, nadrealna, pseudorealna stvarnost; službenica koja izgleda kao klovn, ministar prostak, političar, budući ,,vođa“ u rijaliti emisijama...svuda vidimo neku vrstu poigravanja sa stvarnošću. U takvim okolnostima, ko se potpuno preda može biti sretan, jer u njegovoj slabosti društvo prepoznaje svoju snagu, a na lišenost otpora čini ga potpunim robotizovanim sljedbenikom.

Takvoj realnosti treba objaviti rat, jer bez obrzira na njegov ishod, to je jedina pozicija koju misleći čovjek može da zauzme. Trebamo se više početi baviti sobom i ličnim napretkom, da više poštujemo kulturne manifestacije (pozorišta, javne kulturne događaje...) i budemo se zalagali za iste, uticaj svega predhodno navedenog biće zanemarljiv. Odgovor i nije ohrabrujući, za sada. Treba stvoriti uslove za kvalitetan život i kvalitetno provođenje slobodnog vremena!!

,, Pitanje je da li želimo da živimo u slobodnom društvu ili želimo da živimo pod nečim što ima formu samonametnutog totalitarizma, uz marginalizovano zabludjelo krdo, preusmjereno na drugu stranu, dok vrišti patriotkse slogane, plašeći se za svoje živote i diveći se uz strahopoštovanje vođi koji ih je spasao.... dok obrazovane mase paradiraju po komandi i ponavljaju slogane koje treba da ponavljaju, domaće društvo propada“ Noam Čomski

Tanja Đurđekanović i Nikola Preradović

Facebook Comments

Close