Centralni državni obrazovni sistem - društveni neprijatelj br. 1

Centralni državni obrazovni sistem - društveni neprijatelj br. 1

Centralni državni obrazovni sistem – društveni neprijatelj br. 1

Obrazovni sistemi nacionalnih država od samog svog početka su se pokazali puni nedostataka i nesposobni da ispune svoju osnovnu namjenu, već naprotiv, gotovo uvijek su predstavljali kočnicu istinskog društvenog napretka. Ovih dana smo svjedoci različitih problema koji su počeli da izlaze “ispod tepiha” u obrazovnom sistemu RS. Trenutno su aktivna dva slučaja: plagijati doktorskih disertacija na FPN Univerziteta u Banjoj Luci i problem oko upisne politike u Srednjoškolskom centru “Golub Kureš” u Bileći.

Što se tiče FPN upućenima je stvar odavno jasna i nije nikakvo čudo što se ovakve stvari dešavaju. Fakultet je od svog početka predstavljao pećnicu za sagorijevanje novca poreskih obveznika, ali i za skupljanje bodova vladajuće političke struje u RS i njenih moćnika; dovoljno je napomenuti da je fakultet otvaran četiri puta. Kredibilitet Univerziteta je potpuno narušen i slijedi borba za goli opstanak.

Drugi slučaj je mnogo zanimljiviji, ali i vitalniji, jer je lokalna zajednica, zajedno sa svojim organima vlasti došla u direktni sukob sa entitetskim vlastima i njihovim politikama. Naime, nadležno tijelo Srednjoškolskog centra “GK” u Bileći (jedinog u toj opštini) je na osnovu istraživanja lokalnog tržišta obrazovanja donijelo prijedlog upisne politike za narednu školsku godinu i taj prijedlog uputilo Ministarstvu obrazovanja RS, na šta su se ovi u potpunosti oglušili i propisali drugačiju upisnu politiku koja u suštini ne samo da nema nikakve veze sa trenutnom tražnjom u Bileći već je u potpunosti suluda (predlaže se jedan razred tekstilne škole, vjerovatno da bi se opravdala ulaganja Vlade RS u devastirani kombinat “Bilećanka”, konvertovan u preduzeće “Nikola Tesla”, koje se pokazalo kao potpuni promašaj).

Da je zaista tako pokazuje i činjenica da je pobuna roditelja, djece i profesora dobila punu podršku cijele lokalne zajednice, načelnika opštine i predstavnika lokalne skupštine, osim direktorice škole koja se u ovom slučaju ponaša u maniru klasičnog birokrate koji je odgovoran partijskoj centrali od koje dobija mandat.

Da ne bi dalje ulazili u pojedinosti slučaja, ono što je glavni problem ove situacije jeste centralno vođenje kompleksnih sistema i dirigovanje svakodnevnog života pojedinca odozgo prema dolje, što u slučajevima kada se pojavi i najmanji problem dovodi do potpunog narušavanja funkcionisanja lokalnih zajednica i njihovog načina života. Ovo ne samo što predstavlja praktični paradoks već je i u totalnoj suprotnosti sa civilizacijskim nivoom svijesti 21. vijeka, pa se kao potpuno legitimno nameće pitanje koje su sa protesta uputili pojedini Bilećani: “S kojim pravom neko u Banjoj Luci, ili bilo gdje drugo osim Bileće, može da odlučuje šta će se događati u Bileći?” Jer, kada se malo bolje pogleda ova situacija, odluka Vlade predstavlja direktno narušavanje slobode izbora obrazovanja građana Bileće, slobode koja im je striktno garantovana preambulom Ustava RS, a još preciznije članom 38. gjde se kaže da je obrazovanje svakome dostupno pod istim uslovima.

Ono što je još veća katastrofa ovakvih i sličnih aktivnosti vlade jeste nešto što bi se moglo nazvati moralnim hazardom našeg društva, odnosno sve većim prenosom odgovornosti sa pojedinca na državu i pokušaj utapanja pojedinca u kolektivnu svijest, gdje ljudi postaju mrtvo slovo na papiru i statistička vrijednost na osnovu koje neki vladin birokrata u mikroklimi svoje kancelarije donosi odluke u čijim posledicama neće učestvovati niti snositi odgovornost za nastale greške; praksa s kojom smo mislili da smo raskinuli prija 25 godina.

Država nam i dalje odgaja armiju istomišljenika bez ikakve volje za samoostvarivanjem i željom za samorazvijanjem i različitošću. Jer zaista, ko drugi treba da odlučuje o mjestu i načinu obrazovanja djece osim te same djece u dogovoru sa svojim roditeljima.

Dalje, ono što centralno plansko obrazovanje stvara jeste odsustvo konkurencije između škola i samim tim stvaranja kvalitetnijeg sistema učenja. Ako je bilećka “Gimnazija” radom svojih zaposlenih zaslužila povjerenje koje joj generacijama ukazuju građani Bileće, zašto da se donose obavezujuće odluke u korist škola okolnih opština, jer da je situacija bila obrnuta roditelji bi to odavno činili u masovnijem broju, bez odluka državnih institucija. Zaista, ako se država pokazala tržišno nedostojna povjerenja da nam stvori automobile, kompjutere i sl. zašto bi to bilo sa obrazovanjem naše djece.

Zaključak je jasan, roditelji moraju na sve moguće načine povratiti od države pravo i odgovornost za živote i obrazovanje svoje djece. Različiti su načini kako to uraditi. Prvo što je potrebno jeste decentralizacija donošenja odluka, odnosno prenos nadležnosti sa ministarstva na lokalne zajednice. Dalje, iako smo daleko od tržišnog fundamentalizma gdje bi se obrazovanje kupovalo na isti način kao i ostali proizvodi, da bi se povećala konkurentnost, a samim tim i odgovornost škola i profesora, najbolji bi bio sistem vaučera gdje bi svaki roditelj, sa vaučerom u prosječnoj vrijednosti troškova za obrazovanje jednog djeteta, bio u mogućnosti da direktno bira školu, smjer pa čak i nastavnika; inače će se situacija direktorice, koja je više odgovorna partijskoj centrali od koje joj pozicija zavisi nego stvarnim “mušterijama”, i dalje nastaviti. Sistem centralno - planskog obrazovanja, koje postaje sve centralnije, mora krenuti u suprotnom smjeru spuštanja moći odlučivanja na dolje, jer ako ovako nastavimo eventualno će nastupiti potpuni krah i onda ćemo morati sve ispočetka...

Čedomir Hrnjaz

Facebook Comments

Close