Šta smo naučili iz prethodnih 13 godina i zašto ništa?

Šta smo naučili iz prethodnih 13 godina i zašto ništa?

Šta smo naučili iz prethodnih 13 godina i zašto ništa?

Kada je u februaru 2006. Dodik preuzimao vlast, odnosno skupštinsku većinu u Narodnoj skupštini Republike Srpske, prelet poslanika PDP-a mu je to omogućio. Nedugo zatim, sadašnji predsjednik PDP-a Branislav Borenović postao je ministar, a PDP se na vlasti zadržao i poslije opštih izbora te godine, omogućavajući Dodiku da ostvari stabilnu vlast koja traje do današnjeg dana.

Juče je PDP takođe podržao Dodikove stavove, čime mu je obezbijedio dvotrećinsku većinu u NS RS i time najavio i omogućio prelaz svim potencijalnim preletačima koji će biti rado viđeni u crvenom taboru. Da li će to biti sutra, prekosutra ili za dvije-tri godine više nije ni bitno, ali je bitno da je to i više nego realno očekivati. Samim tim, svaki budući izbori gube smisao u pogledu promjene vlasti, jer Dodik ima svoje ljude i u najvećoj opozicionoj partiji – SDS-u.

Pitate se šta onda?

Odgovor je vrlo jednostavan. Samo iracionalni ljudi mogu konstatno raditi iste stvari, a očekivati drugačiji rezultat. Strategija i taktika borbe, ali i sami akteri iste se moraju mijenjati. Naime, opozicija je od 2006. do danas imala identičnu strategiju: parlamentarni rad i povremene manje proteste (izuzev onog iz 2016.), koja im je na kraju donosila isključivo poraze. Da, mnogi su voljeli slušati Nenada Stevandića u skupštini kako se „žustro suprotstavlja“ Miloradu Dodiku prije šest, sedam ili osam godina. Voljeli su slušati i Dragana Čavića (mnogi su čak govorili o njemu kao o najboljem opozicionom poslaniku), ali su svi redom kasnije završavali u „protivničkim“ redovima. Ono što je najbitnije je da je „Dodikova uvijek bila zadnja“. Isto kao i 18.7.2019.

Strategija opozicije i danas je ista, s tim što se sa pojavom društvenih mreža polje djelovanja za nijansu proširilo. I danas se s vremena na vrijeme organizuju manji protesti, buče se u skupštini, ali rezultat je identičan – Dodikova je uvijek zadnja. Rijaliti predstave daju određenu satisfakciju narodu koji ovu vlast više ne može očima gledati, ali se poslije svakih izbora isti taj narod hvata za glavu (kao i sam pisac ovog teksta) kada shvati da ni novi izbori neće donijeti nikakvu promjenu.

Kako se boriti sa poludiktatorskim režimom?

Istorija je učiteljica života, a najzanimljivije od svega je što mi nedavnu istoriju promjene jednog režima imamo odmah u komšiluku – Srbiji (tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji). Iako u duboko podređenom položaju, vodila se više ili manje iskrena borba koja je trajala od 1991. i prvih značajnih protesta, pa sve do petog oktobra 2000. Razna nenasilna sredstva su se upotrebljavala, od masovnih protesta i građanske neposlušnosti (blokada saobraćaja, neplaćanja dažbina i sl.), do antirežimskih predstava na otvorenom i drugih zanimljivih kreacija koje su smišljali i građana i političari. ZAJEDNO.

Kao posljednje sredstvo koje je tada korišteno bio je neizlazak na izbore 1997. Tada je Zoran Đinđić, jedan od lidera borbe protiv Miloševića rekao: „Ne vidim da bismo pristajanjem na ultimatume i ucene režima pomogli svojoj zemlji. Kad me pitaju šta će biti sa DS van parlamenta, odgovaram pitanjem – šta će biti sa Srbijom bez reformi? Nema razlike da li ćemo propadati u parlamentu ili van njega. Ako za dve-tri godine ne zaustavimo propadanje, bićemo u tako lošoj situaciji da mi je svejedno da li sam u parlamentu ili nisam, da li imam stranku ili nemam, jer društvo onda teško može da se izvuče iz te rupe“, govorio je Đinđić. Tri godine poslije toga SRJ je dobila novu vlast.

Dakle, načina ima, prostora ima, ali nedostaje ono ključno –  volja. Volja onih koji bi trebalo da su predstavnici naroda. Oni i dalje primjenjuju istu strategiju, koja im, ruku na srce, donosi popularnost opozicionih birača (kojih je sve manje), a narodu ne donosi apsolutno ništa osim razočaranja, pa danas za Srpsku možemo reći isto što je Đinđić rekao za SRJ 1997.

„Ako za dvije – tri godine ne zaustavimo propadanje, društvo će se teško izvući iz rupe.“

Stefan Blagić

Facebook Comments

Close