POMALO O KREDIBILITETU I IZBORIMA U REPUBLICI SRPSKOJ

POMALO O KREDIBILITETU I IZBORIMA U REPUBLICI SRPSKOJ

POMALO O KREDIBILITETU I IZBORIMA U REPUBLICI SRPSKOJ

Nedavno je Dušan Pavlović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, u Politici objavio tekst pod naslovom „Za izbore je važan kredibilitet“. Tekst se odnosi na problem kredibiliteta aktuelne opozicije u Srbiji, kao i generalno vlasti i opozicije od 5. oktobra do danas. Ovaj kratki tekst mi je dao šlagvort da povučem određene paralele između Pavlovićeve opservacije stanja u Srbiji i stanja u Republici Srpskoj. Nekoliko citata iz Pavlovićevog teksta će biti korisni za uvod u našu problematiku. Pavlović između ostalog konstatuje da:

„Način na koji većina birača danas donosi odluku o izbornoj podršci odnosi se na njihov stav prema dvanaestogodišnoj vladavini stranaka koje su proizašle iz koalicije DOS u periodu 2000-2012. godine.

„Povratak Aleksandra Vučića na vlast nije ništa drugo do osveta poniženih i izneverenih građana za sve ono što nije urađeno za dvanaest godina. Poniženost i izneverenost su dominatni osećaji iz kojih Aleksandar Vučić i danas crpi glavnu izbornu podršku.

„Vučić je samo nastavio da unapređuje sistem koji je pre njega sagradila petooktobarska elita.

„Aleksandar Vučić na svakim izborima birače stavlja pred jednostavnu dilemu – “Možda ja nisam dobar. Ali da li želite da se vrate oni pre mene?” Ovo pali već pet godina.“

Sasvim dovoljno i slikovito za uvod. Pretpostavljam da čitaoci odmah mogu uočiti sličnosti sa stanjem u Republici Srpskoj.

Dolazak Aleksandra Vučića na vlast 2012. se može uporediti sa dolaskom Milorada Dodika drugi put na vlast 2006. Kao što je Vučić osvojio izbore na talasu nezadovoljstva i poniženosti građana DOS-ovskom vladavinom, tako je i Dodik iskoristio poljuljan osjećaj nacionalnog digniteta građana RS, prije svega Srba, nakon šestogodišnje vlasti koalicije SDS-PDP koja je prenijela najveći broj nadležnosti u Sarajevo i tako uvećala strahove građana o budućnosti RS. Istina, ne treba smetnuti sa uma da su i Dodikovi zajedno sa SDS-om dizali ruke za prenos istih tih nadležnosti... pa onda još ranija Dodikova “izadaja nacionalnih interesa“ u njegovom prvom mandatu, pa još ranije za vrijeme rata... ali ko se toga još sjeća i koga je briga...?! Bitno je da su poniženost i iznevjerenost dominatni osećaji iz kojih Milorad Dodik i danas crpi glavnu izbornu podršku. Kao što u Srbiji već pet godina pali krilatica “možda ja nisam dobar, ali...“, tako je i kod nas, samo traje već jedanaest godina, i sa velikim „optimizmom“ da će se nastaviti...

Način na koji glasači danas u RS dominantno iskazuju svoje preferencije odnosi se na njihov stav o nacionalnim problemima, kao da je u pitanju predratna izborna 1990. ili poslijeratna 1996. I svima je jasno da je Dodik tu najvještiji, bez premca. Talas koji se uzdigao kao da postaje sve veći, a Dodik sve vještiji surfer... Elem, dosta maštanja, vratimo se realnim stvarima...

Pitanje koje se postavlja je sljedeće: zbog čega Dodik toliko dugo uspjeva da ostane na vlasti? Naravno, najjednostavniji odgovor kojeg će dati prosječni čovjek je: „pa zato što nas brani od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, a ne ona opozicija, samo pričaju a ništa ne rade, u stvari rade, ali na štetu RS i zato, neka je nama Dodika još duže na vlasti...“ I zaista, čini mi se da su se građani RS uveliko primili na takav Dodikov diskurs, da su ga duboko negdje u sebe pohranili, i da ga sada samo ponavljaju kao papagaji. Opozicija malo šta tu može, a vjerovatno nisu ni sposobni da se sa tim nose. Po pitanji kredibiliteta, ni vlast ni opozicija ga nemaju. Vlast zbog katastrofalnog stanja u kojem se nalazi RS i koje se može potkrijepiti realnim političkim, ekonomskim i društvenim pokazateljima; a opozicija zbog činjenice da se ne snalazi ni kao vlast na nivou BiH, a ni kao opozicija u RS, i svaka kritika upućena Dodiku se završava neslavno u smislu: „Ok, možda ja nisam dovoljno dobar, ali zar vam je opozicija bolja?“ Iako Dodikova vlast nije za pohvalu, pa samim tim i da je kvalifikujemo kao kredibilnu, ona ipak dugo postoji i ima glatku prođu među narodom. Zbog čega je to tako? Odgovor na ovo pitanje se nadovezuje na gore postavljeno pitanje. Iako su odgovori kompleksni, ja ću ponuditi objašnjenje za koje smatram da ima svoje realno utemeljenje.

Prva i osnovna stvar od koje trebamo krenuti je da se od 2006. i dolaska Dodika na vlast, Republika Srpska može kvalifikovati kao primjer izbornog autoritarizma. Prevedeno na laički jezik, to znači da postoje višestranački izbori i raznorazni super zakoni (pravnici bi zaključili da postoji “podjela vlasti“), ali da je vladavina autokratska i da vlast i opozicija igraju utakmicu u okolnostima koje su superodgovarajuće za vlast, a hendikepirajuće za opoziciju. Takve okolnosti kreira vlast kako bi spriječila opoziciju u bilo kakvoj ravnopravnoj utakmici, nastojeći da što više poveća izbornu izvjesnost u pogledu pobjednika izbora. Da je neizvjesnost oko pobjednika izbora postojala prije 2006. govore nam smjene na vlasti u RS. Od 2006. naovamo ta neizvjesnost se smanjila na minimum. Činjenica je i da su u mnogim razvijenim demokratijama određene stranke bile dugi niz godina na vlasti pa se opet ne mogu nazvati izbornim autoritarizmima. Npr. u Velikoj Britaniji je Konzervativna stranka bila na vlasti od 1979-1997, ili u Njemačkoj Hrišćansko-demokratska unija u periodu 1982-1998, i od 2005. do danas. Međutim, u poređenju Republike Srpske sa ovim državama ništa ne bi bio problem kada ne bi postojali brojni strukturalni faktori koji omogućavaju vlasti u RS svaki put gotovo sigurnu pobjedu. A ti faktori između RS i zapadnih zemalja su toliko različiti kao nebo i zemlja.

Vlast u RS se u pogledu tih faktora drži oprobanih recepata postsocijalističkih zemalja Jugoistočne i Istočne Evrope a najvažniji od njih su široko rasprostranjene i intenzivne klijentelističke mreže, politizacija javnog sektora (od javne uprave, javnih preduzeća, univerziteta, sve do provincijskih osnovnih škola), koncentracija političke moći i narušavanje podjele vlasti među kojima je najatraktivniji faktor kontrola sudske vlasti. Na taj način je vlast u RS obezbijedila dovoljno široku društvenu bazu koja joj daje legitimitet, dok je sebe zaštitila od svakog vida odgovornosti.  To sve predstavlja “samo“ formalni nivo vlasti i javnog sektora.

U pogledu političkih procesa, vlast se takođe služi oprobanim autoritarnim štosevima kojima opoziciju ostavlja bez relevantnog resursa u političkoj borbi. Te metode se prostiru od sprege vlasti sa tajkunskim miljeom (čitaj “kumovski kapitalizam“) koji je pored budžeta jedan od glavnih finansijera stranaka na vlasti, preko kontrole svih bitnih medija, pa do uznemiravanja i urušavanja opozicije, kao i kreiranja “stranaka satelita“ koje guraju klipove u točkove opoziciji, i kooptiranja svojih ljudi u civilno društvo. Vjerovatno sam još nešto izostavio da navedem ali ovo je među najbitnijim. Takođe, Dodiku na ruku idu velika podrška Srbije koja na njegove rizične poteze uvijek nekako gleda kroz prste, kao i preovladavajući antizapadni društveni sentimenti koji Dodiku dođu kao melem na ranu nedavno uvedenih sankcija i uvijek sveprisutnih nevidljivih konspirativnih aktivnosti. Kupovina glasova i mahinacije na dan izbora su samo jedan mali djelić ove živopisne situacije.

Poslednji, ali i ništa manje važan faktor je jedna uzavrela mješavina nacionalizma i populizma kao političkih stilova koji grade snažne veze i lojalnosti između Dodika i sljedbenika. Ona dođe kao poslednji neprobojni bedem autoritarnog stila vlasti. Sve ono gore navedeno čak i ne mora da postoji, ali bez ovoga se ne može. Obično ljudi kažu: „radije ću i travu da pasem ali samo da...“ dalje već znate šta ide i dopunite po slobodnom izboru.

Sve ovo bi se moglo opisati kao trka na sto metara, pri čemu vaš rival startuje sa pedesetog metra, a vi sa nultog, pri čemu vas boli noga.

Toliko o Dodiku i onome što se zove izborni autoritarizam.

A šta je sa opozicijom? Kakve ona ima resurse u svojim rukama? Da li je Dodik toliko dobar ili je opozicija očajna?

Dovoljno je reći da kada si opozicija na mnoge od navedenih stvari ne možeš uticati prosto zato što si opozicija. Ono na što se može uticati je žilava borba za prestanak vlastitog urušavanja i mrcvarenja. Tek kada si kao opozicija iole konsolidovan onda bi možda i dobio povjerenje. Ovako i onaj djelić vlasti koji opozicija u RS, a vlast na državnom nivou ima, očigledno nije dovoljan za ozbiljno suprotstavljanje. Tu Dodik gotovo ništa nije kriv, već je to isključiva odgovornost opozicije. Činjenica je da je Dodik spreman na politički rizik, a opozicija ne. Ona se više nekako tu udene uz Dodika. Npr. manipulacija onim što se zove referendum, kako onaj što je održan prošle godine tako i stalno najavljivani referendumi o svemu i svačemu, su bili i nastaviće da budu pravi test odlučnosti opozicije. Kada kažem manipulacija referendumom želim jasno da ukažem da se u izbornim autoritarizmima referendumi sprovode sa ciljem sticanja aklamacijske podrške prijedlogu kojeg formuliše vlast, a sve kako bi se ta vlast dodatno stabilizovala. Sve je naravno dobro iskalkulisano u pogledu ishoda. Bez toga, referendum se ne bi ni održavao. Šansa opozicije propuštena prošle godine i svrstavanje uz Dodika (da ne bi loše prošli pred lokalne izbore) im je samo serviralo izborni poraz od kojeg se još ne mogu oporaviti. Barem da su bili istrajni u dokazivanju kako je takav jedan demagoški referendum (kojeg su bili svjesni), kontraproduktivan, pa sve fokusirali na to, ali...

Sjeća li se neko protesta u parku Mladen Stojanović tog dalekog proljeća prošle godine? I šta je epilog svega toga? Jedno veliko NIŠTA... A tako su obećavajuće počeli...

Ako već krećeš trku sa nultog metra onda se barem potrudi da ne dođeš povrijeđene noge, ili na kraju krajeva nemoj ni učestvovati u trci dok se okolnosti ne promijene. 

Toliko o opoziciji...

Šta nas čeka na idućim izborima 2018. godine? Bojim se da bi se uz sve navedene uslove, kao i dobru odskočnu dasku SNSD-a nakon prošlogodišnjih lokalnih izbora, mogla obistiniti Dodikova prognoza da će SNSD dobiti natpolovičnu većinu... Možda ipak neće biti toliko „optimističan“ ishod, ali se za opoziciju svakako sprema vjerovatno još jedan rutinski poraz. Vidjećemo već. Malo više od godinu dana do izbora je dosta vremena, ali za opoziciju i pokušaj da naprave bilo kakav proaktivni potez vrijeme je prilično ograničeno.

Ipak, prvi korak u bilo kakvoj promjeni su izbori.

Stranaka ne nedostaje, biće i novih opcija, tako da izvolite na glasanje!

Zabrinuti glasač

Facebook Comments

Close