Obrazovni sistem sa svim svojim manama

Obrazovni sistem sa svim svojim manama

Obrazovni sistem sa svim svojim manama

Da bi se jedna nacija uništila, nisu potrebni avioni, tenkovi, moderni raketni sistemi - nikakvo fizičko, biološko niti hemijsko oružje. Za potpuno uništenje jedne nacije sasvim je dovoljno uništiti njen obrazovni sistem a sve ostalo će se tiho i postepeno i samo urušiti. Istorijsko nasleđe nas uči da je obrazovanje glavni stub razvoja i egzistencijalnog opstanka jednog društva. Kada se taj glavni stub zbog lošeg kvaliteta i izložen snažnim spoljnim udarcima uruši, ostali stubovi neće izdržati opterećenje i kroz nekoliko godina, prije ili kasnije cijela konstrukcija će početi da propada.

Obrazovni sistem koji je postojao u bivšoj nam državi prije trideset godina, iako sa velikim brojem nedostataka, poredeći sa današnjim, bio je savršenstvo bez mane. Privatizacija koja je provođena od 2000. godine omogućila je da obrazovanje bude predmet bogaćenja pojedinaca a privatni fakulteti i univerziteti - institucije za fabrikovanje nestručnih kadrova sa diplomom struke. Tako smo došli u situaciju da su privatni fakulteti danas sinonim za diplomirane ekonomiste, pravnike, menadžere čiji je kvalitet znanja najblaže rečeno upitan, tako da nezaposlenost mladih koji dolaze sa takvim diplomama i nije iznenađujuća jer oni zapravo i nemaju šta da ponude tržištu niti privredni subjekti kao takve žele da ih zaposle.
U nekim srećnijim i uređenijim društvima, privatni fakulteti, proizvideći najstručniji kadar su indirektni nosioci svakog razvoja. Međutim, za razliku od našeg, u takvim društvima cijeni se znanje a ne diploma tako da nije moguće da nestručni i neobrazovani članovi političkih partija, kao što je to kod nas slučaj, postaju ministri ili poslanici da bi se obogatili, već se stručni i visokoobrazovani pojedici bogate da bi postali ministri i svojim iskustvom i radom doprinjeli napretku svoje zemlje.

Međutim, ako neko smatra da je situacija na državnim univerzitetima bolja, taj ili ne živi u Republici Srpskoj ili je sa druge strane potpuno neupućen šta se to događa u njegovoj zemlji. Bolonjski sistem, pogrebnik našeg obrazovnog sistema, donio nam je ‘‘promjene’’ koje svaki profesor primjenjuje po vlastitom nahođenju. Slučaj ‘‘svestranih profesora’’ koji predaju po nekoliko potpuno različitih predmeta nije prisutan samo na privatnim fakultetima. Državni univerziteti već godinama praktikuju takav sistem dok se mladi, potencijalni asistenti nalaze na birou za zapošljavanje. Nisu rijetki ni primjeri gdje profesori posjeduju lažne doktorate. Iako su o jednoj profesorici sa Fakulteta političkih nauka, Univerziteta u Banjoj Luci, i njenom doktorskom plagijatu mediji izvještavali mjesecima, ona još uvijek zaposlena i predaje nekoliko(!) predmeta na odsjeku za novinarstvo i komunikologiju na ovom fakultetu, dok je na Pravnom fakultetu istog Univerziteta na primjer, jedna zaposlena u isto vrijeme i student i profesor. Ne treba takođe zaboraviti da se pri izboru dekana i docenata na očigled cjelokupne akademske i medijske javnosti svjesno krši Statut Univerziteta pri čemu se biraju partijski podobni.
Zahvaljujući bezidejnosti društva u kojem živimo i nesposobnosti da se prepozna opasnost koju nosi budućnost uzrokovana sadašnjošću, postojeće političke elite nemaju želju da tragaju za alternativama i mogućim rješenjima. To nije ni čudo jer ni ne postoji niko ko bi ih podstaknuo da razmisle o bilo kakvim reformama.

Vodeći se time da su profesori najvažnija komponenta obrazovnog sistema i da u svojoj oblasti moraju biti vrhunski stručnjaci, neophodno je da se osnuje nezavisna komisija koja bi se sastojala od najboljih pravnih i stručnjaka u oblasti u koja je predmet provjere a čiji bi zadatak bio utvrđivanje validnosti diploma odnosno doktorskih i magistarskih disertacija svih profesora zaposlenih kako na javnim tako i na privatnim univerzitetima. One diplome koje se pokažu kao plagijati ili stečene nekim drugim nezakonitim radnjama ili roku u kojem to nije realno moguće moraju se poništiti a takvi ‘‘profesori’’ krivično odgovarati te im se zabraniti rad na fakultetu. Tako bi profesori koji su postupali nezakonito bili kažnjeni za svoje postupke te spriječeni u daljem fabrikovanju nestručnih kadrova što bi svakako predstavljalo vid zaštite obrazovnog sistema ali i društva u cjelini.

Neophodno je obezbjediti finansijske uslove za prijem novih asistenata i profesora budući da pojedinci ne mogu biti jednako stručni da predaju po nekoliko predmeta. Na taj način bilo bi uvedeno pravilo ‘‘jedan profesor za jedan predmet’’ što bi omogućilo proizvodnju visokokvaitetnih kadrova koji bi u budućnosti bili nosioci cjelokupnog razvoja našeg društva. Takođe, neophodno je raditi na eliminicaiji negativnih efekata Bolonjskog sistema čija selektivna i nedoslijedna primjena ostavlja nesagledive posljedice budući da studente samo sputava u radu i oduzima im vrijeme. Zahvaljujući ‘‘Bolonji’’ kriterijumi su potpuno oboreni a kvalitet rada pojedinih profesora i njihov autoritet potpuno su devalvirali. Dobar dio studenata sa fakultetskim diplomama zahvaljujući nestručnosti pojedinih profesora na tržište rada izlazi sa veoma lošim ili nikakvim znanjem ali su jednako konkurentni sa kolegama koji su bili za klasu bolji studenti. Nekvalitetniji student će zahvaljujući partijskoj podobnosti i poznanstvima tako dobiti posao dok će njegov uspješniji i kompetentniji kolega ostati nezaposlen ili će u SAD, Njemačkoj, Austriji naći mjesto gdje će se njegov rad prepoznati i cijeniti a u Republiku Srpsku se neće vratiti. Nikada više!

Darko Kuzmanović

Facebook Comments

Close