Kako eliminisati korupciju u redovima saobraćajne policije

Kako eliminisati korupciju u redovima saobraćajne policije

Kako eliminisati korupciju u redovima saobraćajne policije

Problem korupcije u saobraćaju je opšte poznat svima, svi to znaju i gotovo svi su radi da daju i/li prime mito u određenim uslovima kršenja zakona u saobraćaju. I policija i vozači. Vozači se vode logikom „možemo li se dogovoriti“, jer je „dogovor“ uvijek bolji od kazne koja prijeti, a koja pored novca podrazumijeva i oduzimanje vozačke dozvole. Saobraćajnim policajcima „dogovor“ odgovara jer im to može donijeti i po nekoliko dnevnica na ionako osakaćenu platu.

Jasno je da je ovaj problem, ne samo jedan od najozbiljnijih, nego i jedan od najopasnijih i u ljudskom i u finansijskom smislu. U ljudskom, jer se prebrzom vožnjom i nepoštovanjem saobraćajnih pravila ugrožavaju životi svih učesnika u saobraćaju, a finansijskom jer nerijetko kazne koje treba da budu uplaćene državi završe u privatnim džepovima.

Ono što je najzanimljivije je činjenica da se do dana današnjeg nije ozbiljno uhvatilo u koštac sa navedenim pervertiranim oblikom ponašanja pa se ono danas shvata kao skoro normalan obrazac. Prosto „jer je tako lakše“.

Kako da se ovome stane u kraj?

Mi rješenje vidimo kao krajnje jednostavno i nešto što nije nepoznato u praksi.

Naime, pri MUP-u ili nekoj drugoj instituciji trebalo bi da se obrazuje tijelo od nekoliko ljudi (podrazumijeva se, bili bi u civilu), koji bi imali ovlaštenja da namjerno prekorače brzinu ili počine neki drugi saobraćajni prekršaj i to na mjestu gdje je predviđen radarski ili bilo koji drugi vid saobraćajne kontrole. Nakon što saobraćajna policija zaustavi automobil kojim upravljaju policajci u civilu, oni bi naravno pokušali da izbjegnu plaćanje kazne i pokušali bi da dođu do „dogovora“. Ukoliko bi saobraćajni policajac pristao na dogovor i odredio „tarifu“ koja bi mu se morala platiti (u prevodu pokušao da uzme novac odnosno mito), policajci u civilu bi u tom trenutku postupali po službenoj dužnosti i privodili korumpirane pripadnike MUP-a.

Za prvi ovakav prekršaj predviđena sankcija bi bila mjesečna suspenzija i oduzimanje beneficiranog radnog staža. Ovo drugo je posebno interesantno i bolno, pa bi, pogotovo oni policajci kojima se radni vijek bliži kraju, bili izuzetno oprezni i disciplinovani, jer bi bili svjesni posljedica koje nosi devijantno ponašanje.

Ukoliko bi isti pripadnik MUP-a i drugi put bio uhvaćen prilikom uzimanja mita, morala bi da slijedi i zatvorska kazna, kao i otpuštanje sa posla. Po automatizmu.

Ovakve akcije bi morale da se sprovode u strogoj tajnosti i svega nekoliko puta godišnje, po različitim regijama Republike Srpske. Da, nekoliko puta godišnje je sasvim dovoljno, a objasniću i zašto.

Naime, pored finasijskog aspekta (mogo je jeftinije da se ovakve akcije rade nekoliko puta godišnje nego svakodnevno), tu je i psihološki aspekt – strah, koji je mnogo moćniji u ovakvoj situaciji.

Primjera radi, slična stvar je ranije rađena po velikim gradovima Evrope, kada je npr, za potrebe čitavog grada, London bio pokriven sa ogromnim brojem kamera, od kojih je samo 10 odsto bilo funkcionalno. Naravno, onaj ko se sprema da počini neko nedozvoljeno djelo, a vidi kameru, ne može da zna da li je to baš ona kamera koja funkcioniše ili ne.

Isti sistem je i sa kontrolom saobraćajne policije, jer, ako će se već akcije sprovoditi u tajnosti, policajci neće moći da znaju da li se u baš onom vozilu koje su zaustavili nalazi kontrola njihove kontrole ili ne.

Cilj je da se putem predloženih mjera eliminiše devijantno, korumpirano ponašanje uz minimalan trošak. Ovakvo rješenje u potpunosti ispunjava taj cilj.

Stefan Blagić

Facebook Comments

Close