GODINA PROĐE, '92 NIKAD!

GODINA PROĐE, '92 NIKAD!

GODINA PROĐE, ’92 NIKAD!

Politički procesi u BiH, dvije decenije nakon rata, dobili su karakter kružnog kretanja između komemoracija, obilježavanja i «reagovanja». Osporavanje prava drugom i traženje priznanja za vlastito egocentrično (pod plaštom etnocentričnog) djelovanje obrazac su funkcionisanja ovdašnjih političkih elita. Međutim, kod nas je jedno sasvim jasno – definitivno priznajemo ciklični tok ljudske istorije i vjerujemo u stav da se istorija ponavlja. Čini se, istorija se ponavlja onim narodima i onim društvima koji žele da je ponove. Nama su, logičkim slijedom gledano, događaji iz bliske prošlosti poodavno prohujalog 20. vijeka i dalje neprežaljeni. Jedina agenda koju BiH može usvojiti, a da je pri tome i provodi je «krizna agenda». Već na početku svake godine javnost se bombarduje «krizom» oko 9. januara i ona traje, kako vidimo čitav mjesec, a ako nema ništa drugo prelije se i u februar. Šta više, ove godine su se domišljati vizionari dosjetili da naše istorijsko iskustvo obogate i revizijom presude donesene prije punih 10 godina. Povratak u istoriju je izgleda vrhunski domet bezidejne, autistične i nedobronamjerne političke elite. Ubrzo nakon toga dolazi i 1. mart. Priča teče isto, sa istim akterima i istom publikom. Tako sigurni i naoružani «temama» čekamo proljeće. Ono nam ne donosi novu životnu energiju, već nove sintetičke krize i povode za osporavanje, etiketiranje drugog i drugačijeg (Dobrovoljačka, Tuzlanska kapija, 22. maj itd). Vjerni trabanti izgradnje besmisla, «slobodni», manje slobodni i neslobodni mediji nakon toga najavljuju «vrelo ljeto» pod kojim se podrazumijeva 11. jul, 4. avgust i sl.), a poslije toga i «vruću jesen» koja ključa na tačkama: 24. oktobar, 21. te 25. novembar. Nova godina služi da označi kraj jednog ciklusa i da nas optimistično uvede u početak drugog, uvjeravajući da je bitno drugačiji od prethodnog.

Iz svega je jasno da političke elite preko svojih «legitimnih» eksponenata (lidera), umjesto konkretnih djela u sadašnjosti i planova za budućnost, nude reverzibilan proces besmisla, lišen suštinskog sadržaja i realnog osnova. Takav proces služi jedino prikrivanju i detematizaciji okolnosti koje svakodnevno utiču na pojedinačne živote. Rast javne zaduženosti, smanjenje plata (u privatnom i realnom sektoru), srozavanje životnog standarda, nastavak ponižavanja radnika i nezaposlenih kroz kriminalne i koruptivne aktivnosti itd. odavno su postali marginalni činilac javnog diskursa. Posljedice svega nabrojanog većinski dio društva najbolje osjeti, ili ipak ne osjeti, pod uticajem medijske konstrukcije «napete» svakodnevice. Suvišno je čak više i zamarati se, pa i ukazivati na ovoliku količinu apsurda. Većina političara, ali i drugih javnih ličnosti, igra jednu primitivnu igru, pateći od sindroma uvrijeđene strine, a ne čini apsolutno ništa iz «opisa» svojih dužnosti, osim novog načina javne komunikacije - reagovanja na sve i svašta. Tome se svesrdno pridružuju i sveupućeni analitičari i kvaziintelektualci. Fenomen reagovanja postao je vještačko medijsko sredstvo za produkciju «novosti». Ono je najbolji pokazatelj krize istraživačkog novinarstva koja je kulminirala kada su pojedinci i njihove izjave postale glavne i dominirajuće vijesti, a reagovanje njihov pokretački i stvaralački mehanizam. Međutim, to je tek usputni problem kojeg ovdje pominjemo u svrhu rasvjetljavanja socijalne stvarnosti i markiranja medija kao vrlo važnih i odgovornih saučesnika u društvenom zločinu par excellence.Rijetki pojedinci, na svim «stranama», koji nešto rade u korist društva su predstavljeni kao faktori smetnje, pronevjerioci «nacionalnih interesa», prijeti im se uklanjanjem iz javnog života i lijepe etikete svake vrste.

Vrijeme neupitno prolazi i ne radi za nas, ljudi stare, prirodni ciklus teče. U BiH je vrijeme odavno stalo. Čini se da je kalendar još na 1992. godini, a da umjesto mjeseci protiču «krize». Dnevna politika se ovdje svodi na oponašanje 1992. i njeno ponavljanje, kojem se kraj još ni ne nazire. U međuvremenu, ovaj prostor napuštaju jedni, drugi, treći i ostali, ostavljajući ga na nemilost, u pravilu, manje sposobnim i izopačenim pojedincima i njihovim porodično – «poslovnim» klanovima. Trebamo svi biti svjesni da se između onoga što se javno «dešava» u BiH vode neki, uglavnom, tužni životi za većinu stanovnika, zagorčani bahatim odnosom države prema društvu, u kojem je toj većini osporeno pravo na egzistenciju, ličnu sreću i život. Bolje će biti, čini se, kada proces biološke redukcije odradi svoju ulogu, kako to primjeti jedan misleći mladi čovjek. Mada, i tu treba biti oprezan, jer djeca se u nekom periodu života često ugledaju na svoje roditelje. Sarkastično rečeno, ovdje je porodica svetinja (koja se kao takva ne preispituje), a čije se materijalne i duhovne vrijednosti nasljeđuju. Običnom posmatraču, slušaocu, gledaocu, nakon nekoliko dana provedenih kraj televizijskih ekrana, nameće se utisak da smo u nekoj vrsti nezvaničnog vanrednog stanja. Samo još da ga proglasimo, pa (ne)mirna Bosna?

ReStart Srpska

Facebook Comments

Close