Četiri koraka u restrukturisanju javnih preduzeća

Četiri koraka u restrukturisanju javnih preduzeća

Četiri koraka u restrukturisanju javnih preduzeća

Topla voda je odavno izmišljena, ali problem je što se naši političari, zbog straha od gubitka izbora, još uvijek ne usuđuju da je primijene. Restrukturisanje preduzeća u kapitalističkoj privredi radi se u nekoliko koraka, koji se moraju primijeniti, ukoliko želite da „stanete na noge“. Makar one finansijske.

Ti isti neodgovorni političari su, zarad o(p)stajanja na vlasti, u gotovo svim javnim preduzećima napravili identične probleme: pretovarili su preduzeća enormnim viškom (partijski) zaposlenih ljudi, do te mjere da je i sama egzistencija privrednih subjekata dovedena u pitanje. Tako u posljednjih nekoliko mjeseci svjedočimo raznoraznim kalkulacijama oko Željeznica Republike Srpske, nezadovoljstvu radnika u Šumama Srpske, a u zadnje vrijeme i najave smanjenja plata zaposlenim u Elektroprivredi. Zadnji primjer svjedoči gašenju požara špricom. Ne može tako.

Šta se onda mora uraditi? Postoje četiri osnovna koraka, od kojih su neka i u trenutno važećem  ZOS-u napisana, ali se „nekim čudom“ ne primjenjuju kako bi trebalo.

  • U prvom koraku neophodno je izvršiti popis imovine i obaveza svakog javnog preduzeća. Ta popis mora biti REALAN. Šta to znači? Ne mogu se na papirima prikazivati npr. potraživanja koja to preduzeće ima i koja su stara 30 i kusur godina, a pritom preduzeća koja su ostala dužna su već odavno prestala sa radom. Takva potraživanja su nenaplativa i ona se ne smiju uzimati u obzir prilikom popisa imovine i obaveza, zbog imaginarnog prikaza stanja u kojem se preduzeće nalazi. Nama je potrebna REALAN izvještaj.
  • Drugi korak podrazumijeva procjenjivanje kompletne imovine na tržištu – čime se ustanovljava realna vrijednost preduzeća (u gubitaškim preuzećima će se pokazati kao negativna vrijednost), pa ukoliko se vidi da su dugovi veći od imovine, moguće je uraditi dvije stvari:
  • Proglasiti bankrot i otjerati preduzeće u stečaj.
  • Izvršiti finansijsko restrukturisanje tako što će se izvršiti konverzija potraživanja u kapital. To znači da povjerioci postaju vlasnici preduzeća u onom procentu u kojem imaju potraživanja. Pretpostavlja se da će se uraditi sve da se izbjegne stečaj kao prvenstvena solucija, pa ću u tekstu nastaviti sa ovom drugom opcijom.
  • U trećem koraku bilansi se usklađuju sa tržišnom vrijednošću preduzeća, a potom se pravi plan reorganizacije poslovanja (konverzija duga u kapital i otpuštanje viška radnika koji bi dobili otpremninu iz uspostavljenog socijalnog fonda). Ovaj korak je ključan i najteži, a potezi poput otpuštanja radnika su po pravilu nepopularni. Ipak, ti isti ljudi koji predstavljaju objektivni višak, moraju da budu svjesni i okolnosti samog dolaska na poziciju da obavljaju posao koji su obavljali i da li je partija bila uključena u njihovo zaposlenje. U velikom broju slučajeva ispostaviće se da jeste. U ovoj tački potrebno je da se pažnja obrati i na prirodni odliv, pa da stoga, svugdje gdje je moguće zaobići otpuštanje radika na uštrb prirodnog odliva, to bude i urađeno.
  • Plan reorganizacije se nudi povjeriocima (novim vlasnicima) na prihvatanje, pa ako ga oni prihvate, na scenu stupa ili reorganizovana Investiciono razvojna banka ili drugi novouspostavljeni fond ( najbolje bi bilo da to bude „kolateralni fond“, koji bi garantovao kredite koje poslovne banke daju preduzećima, smanjujući time kamatnu stopu privatnih banaka) koji daje kredit za obrtna sredstva da bi se taj plan mogao realizovati. Ako takvo preduzeće ni u narednih godinu dana nije u stanju da funkcioniše, ono odlazi u stečaj.

Ako preduzeće ode u stečaj, pažnja se mora obratiti na radnike tog preduzeća. Izmjena Zakona o stečaju Republike Srpske, usvojena 2016. godine u članu 87, stav 2. kaže:

Prije ostalih stečajnih povjerilaca, ali poslije povjerilaca iz stava 1. ovog člana, namiruju se zaposleni stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih 12 mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, ali samo u visini zakonom utvrđene najniže plate i obračunatih doprinosa na najnižu platu.

Smatramo da je ovo nedopustivo, te da se potraživanja radnika moraju isplatiti ne za 12 mjeseci, nego za sve mjesece u kojima im se duguje plata. Radnici moraju biti zaštićeni, a ne ostavljeni na cjedilu. Radnici moraju biti u samom vrhu isplate prilikom stečajnog postupka, a ne kako smo u prošlosti viđali, da postoji novac za sve, osim za najvažnije kategorije preduzeća – ljudstvo!

U ovom procesu takođe je neophodno povezati radni staž SVIM radnicima, po obračunu zakonske mininmalne plate iz navedenog socijalnog fonda.

Stefan Blagić

Zapratite našu stranicu na Fejsbuku
kako biste dobijali obavještenja o novim tekstovima.

Facebook Comments

Close